Ravnoteža je bitna

pogotovo kad je riječ o probavi

ŠTO JE PROBALANS?

Inovativna formula Hrvatskih stručnjaka

PROBalans je inovativni dodatak prehrani s visokom koncentracijom triju dobro poznatih vrsta dobrih bakterija i dodatnom, jedinstvenom kombinacijom sastojaka za još učinkovitije djelovanje. Namijenjen je prirodnom uravnoteženju probave i metabolizma.

„Dobre“ bakterije mliječne kiseline uobičajeno se nalaze u probavnom traktu te čine crijevnu mikrofloru. Ravnoteža crijevne mikroflore iznimno je važna kako za probavu i održavanje funkcije crijevne sluznice tako i za optimalno funkcioniranje imunološkog sustava. Crijevna flora može biti narušena brojnim vanjskim čimbenicima kao što su stres, nezdrava prehrana, uzimanje antibiotika, virusnim i bakterijskim infekcijama, prekomjernom konzumacijom alkohola te mnogim drugim.

Istovremeno djelovanje dobrih bakterija mliječne kiseline, cinka, vitamina B6, apigenina i ekstrakta paprene metvice tvori inovativnu formulu koja sinergijski djeluje na probavu i metabolizam.

SASTOJCI PROBALANSA

Dobre bakterije mliječne kiseline

bakterije korisne za crijeva i dobre za probavu koje se uobičajeno nalaze u ljudskim crijevima

Hrana dobrim bakterijama

potiče rast korisnih bakterija mliječne kiseline

Vitamin B6

doprinosi normalnom metabolizmu proteina i glikogena

Apigenin: ekstrakt kamilice

djeluje protuupalno i spazmolitski te time pomaže kod nadutosti, grčeva u crijevima i kod različitih upalnih crijevnih bolesti

Cink

doprinosi normalnom metabolizmu i štiti stanice od oksidativnog stresa

Ekstrakt lista paprene metvice

doprinosi uklanjanju nadutosti, grčeva u crijevima i upalnih bolesti crijeva

REF.: 1. McKay DL, Blumberg JB. A review of the bioactivity and potential health benefits of chamomile tea (Matricaria recutita L.) Phytother Res 2006, 20:519-530; 2. D. Keifer et al., J. Herb. Pharmacother. 7 (2007) 91-143; 3. D. L. McKay et al., Phytother. Res. 20 (2006) 619-633; 4. M. S. Baliga et al., J. Cancer. Res. Ther. 6 (2010) 255-262

Prednosti probalansa

Inovativna formula

sinergijsko djelovanje korisnih bakterija mliječne kiseline, vitamina B6, apigenina, cinka, ekstrakta paprene metvice.

Pogodno za vegetarijance i vegane

(kapsula biljnog podrijetla).

Povećana razina preživljavanja

korisnih bakterija u crijevima (želučanootporna kapsula).

NAČIN UPOTREBE

Odrasli i djeca starija od 12 godina Djeca od 6 do 12 godina
Doziranje2 kapsule dnevno 1 kapsula dnevno
Način uzimanjakapsulu popiti s pola čaše tekućine, neovisno o obroku kapsulu popiti s pola čaše tekućine, neovisno o obroku
Vrijeme uzimanjaujutro i navečer ujutro

Napomena:
za vrijeme liječenja antibioticima, proizvod uzeti najmanje tri sata nakon uzimanja antibiotika. Za postizanje zadovoljavajućeg učinka, PROBalans kapsule treba uzimati najmanje 10 dana.

Kontakt

U slučaju pitanja, prijedloga ili potrebe za dodatnim informacijama, obratite nam se.

Pratite nas na

PROBIOTICI - MIKROORGANIZMI KOJI VOLE SVOG DOMAĆINA

Iza dugih naziva Lactobacillus acidophilus LA3, Bifidobacterium animalis ssp. lactis BLC1 i Lactobacillus casei BGP93 kriju se 3 različite bakterije koje svrstavamo u skupinu probiotika odnosno probiotičkih bakterija. U osnovi, probiotici su živi mikroorganizmi koji prilikom unosa u adekvatnim količinama, ispoljavaju blagotvorno djelovanje na domaćina (FAO/WHO, 2001.). Da bismo određenu bakterijsku kulturu mogli nazvati probiotičkom, ona mora zadovoljiti nekoliko uvjeta. Svjetska zdravstvena organizacija definira probiotike kao mikroorganizme koji taksonomski odgovaraju međunarodno priznatoj zbirci kultura.

Također, očekuje se da su nakon uzgoja dobivene bakterijske vrste otporne na tehnološke procese odnosno stabilne i žive tijekom manipulacije i pohranjivanja sve dok ne završe u rukama krajnjeg potrošača. Karakteristika probiotika je uspješno preživljanje izrazito nepovoljnih uvjeta u želucu i tankom crijevu kroz koje prolaze prilikom unosa te nastanjivanje u debelom crijevu gdje imaju zadatak blagotvorno djelovati na zdravlje domaćina. I posljednje, ali ne najmanje važno, probioticima se smatraju bakterije koje su sigurne za uzimanje bez nuspojava.

BAKTERIJE MLIJEČNE KISELINE

Sve tri bakterijske kulture L. acidophilus, B. animalis ssp. lactis i L. casei definiramo i kao bakterije mliječno–kiselog vrenja. Termin bakterije mliječno–kiselog vrenja opisuje grupu koja objedinjuje mnogobrojne Gram–pozitivne bakterije široko rasprotranjene u prirodi. Uobičajen su sastojak mlijeka i mliječnih proizvoda te fermentiranog povrća, a osim toga, nastanjuju probavni sustav ljudi i životinja. Ove bakterije imaju specifičan metabolizam. Bakterije mliječno–kiselog vrenja fermentiraju ugljikohidrate prilikom čega nastaju različiti spojevi (organske kiseline, vodikov peroksid i bakteriocini) koji inhibiraju rast patogenih bakterija – glavnih uzročnika kvarenja hrane. Sličan povoljan učinak imaju i u ljudskom organizmu u kojem svojim produktima metabolizma onemogućuju rast i razvoj nepoželjnih bakterija. Bakterije mliječne kiseline preveniraju prijanjanje, rast i razvoj nekoliko vrsta patogena na stijenku tankog crijeva.

Također, otpuštaju razne enzime koji u lumenu crijeva ispoljavaju potencijalno sinergijsko djelovanje s probavnim enzimima i olakšavaju simptome crijevne malapsorpcije (1). L. acidophilus svojim metabolizmom proizvodi isključivo mliječnu kiselinu, dok B. animalis ssp. lactis poznat kao Bifidobacterium lactis osim mliječne kiseline proizvodi i octenu i jantarnu kiselinu. Lipofilne organske kiseline kao što su mliječna i octena kiselina mogu prodrijeti u stanicu neprijateljskog mikroorganizma i uništiti ju uplitanjem u njezin metabolizam.

Octena kiselina ima jače inhibicijsko djelovanje od mliječne kiseline poglavito kad je riječ o kvascima i plijesnima (2). Proizvodnja specifičnih inhibicijskih supstanci, kao što su bakteriocini, također je osobina bakterija mliječne kiseline. Pa tako L. acidophilus proizvodi bakteriocin pod nazivom lactacin B (3). Mogućnost proizvodnje supstanci s antibiotskim svojstvima važna je osobina probiotičkih sojeva jer na taj način imaju veću mogućnost naseljavanja i preživljavanja u gastrointestinalnom sustavu.

PRIMJENA PROBIOTIKA I NOVIJA ISTRAŽIVANJA

Probiotici se tradicionalno koriste u liječenju gastrointestinalnih tegoba uključujući netoleranciju laktoze, proljeve kao posljedicu uzimanja antibiotika ili uzrokovane rotavirusom, upalne bolesti crijeva i konstipaciju. Najviše je istraživan utjecaj probiotika na prevenciju dijareje. Nedavno objavljena meta-analiza randomiziranih kliničkih studija pokazala je kako je unos kombinacije probitičkih bakterija L. acidophilus i L. casei značajno snizio rizik od razvoja dijareje uzrokovane bakterijom Clostridium difficile (4).

Valja spomenuti i kliničko istraživanje objavljeno 2011. godine u kojem je sudjelovalo 60 ispitanika s dijagnosticiranim dijabetesom tip 2. Rezultati su pokazali da su ispitanici nakon 6 tjedana svakodnevnog unosa jogurta koji je sadržavao probiotike Lactobacillus acidophilus La5 i Bifidobacterium lactis Bb12 imali nižu razinu ukupnog kolesterola i LDL kolesterola u usporedbi s placebom. Ista je studija iznjedrila i rezultate koji ukazuju da su probiotici povoljno djelovali na razinu glukoze i antioksidativni status ispitanika (5).

Sudeći prema rezultatima studije objavljene 2013. godine probiotici u kombinaciji s antibioticima su korisni u profilaksi kod djece s ponavljajućim infekcijama mokraćnog mjehura. U skupini djece koja su unosila probiotike L. acidophilus i B. lactis uz antibiotike pojava febrilne upale mjehura je bila statistički niža u usporedbi sa skupinom koja je unosila isključivo antibiotike (6).

Probiotici iz roda Lactobacillus i Bifidobacterium su predmetom velikog broja istraživanja, a intenzivno se istražuje njihov utjecaj ne samo na probavni sustav već i na imunitet, prekomjernu tjelesnu masu, karcinom i mnoga druga stanja.

Jedna od glavnih odlika probiotika je da su lišeni bilo kakvog toksičnog učinka. U prilog sigurnosti probiotika najbolje govori činjenica da su lactobacili već stoljećima u ljudskoj upotrebi bez zabilježenog štetnog djelovanja na zdravlje ljudi. Procjenjuje se da se godišnje u svijetu unese više od 20 milijardi doza probiotika. U usporedbi s mnogim farmakološki djelatnim tvarima, probiotici se dobro podnose i iznimno su sigurni za upotrebu, a ozbiljne nuspojave su rijetkost (7).

Mirja Jošić, dip.ing. nutricionist
Vitaminoteka Zagreb

LITERATURA:
  1. Naidu et al: Probiotic spectra of lactic acid bacteria (LAB). Crit Rev Food Sci Nutr. 1999 Jan; 39(1):13-126.
  2. Šušković J., Mehanizam probiotičkog djelovanja bakterija mliječne kiseline. Mljekarstvo. 1997 47 (1) 57-73.
  3. Tabasco R., Lactobacillus acidophilus La-5 increases lactacin B production when it senses live target bacteria. Int J Food Microbiol. 2009 30; 132(2-3):109-16.
  4. Wu ZJ., Role of Lactobacillus in the prevention of Clostridium difficile-associated diarrhea: a meta-analysis of randomized controlled trials. Chin Med J. 2013. Nov;126(21):4154-61.
  5. Ejtahed H S., Effect of probiotic yogurt containing Lactobacillus acidophilus and Bifidobacterium lactis on lipid profile in individuals with type 2 diabetes mellitus. J Dairy Sci. 2011 Jul;94(7):3288-94.
  6. Mohseni MJ, Combination of probiotics and antibiotics in the prevention of recurrent urinary tract infection in children. Iran J Pediatr. 2013 Aug; 23(4):430-8.
  7. Reid G. Safe and efficious probiotics: what are they? Trends Microbiol. 2006 Aug;14(8):348-52.

INULIN - JER I DOBRE BAKTERIJE TREBAJU HRANU

Probiotici odnosno dobre bakterije koje nastanjuju debelo crijevo čovjeka tema su koja je dobro poznata širokoj publici, no na pojam prebiotika mnogi će ustuknuti. Ipak, da bi dobre bakterije uspjele prevladati u odnosu na broj loših bakterija i tako pomogle u očuvanju uravnotežene crijevne mikroflore, potrebni su im prebiotici.

Po definiciji, prebiotici su selektivno fermentirani sastojci koji omogućuju specifične promjene i u sastavu i/ili aktivnosti crijevne mikroflore osiguravajući korist i zdravlje domaćinu (1). Drugim riječima, prebiotici služe kao „hrana“ prijateljskim bakterijama i na taj način potiču njihovu aktivnost utječući pozitivno na cjelokupno zdravlje organizma.

Među prebioticima posebno mjesto zauzima inulin, neprobavljivo prehrambeno vlakno prisutno u brojnim biljnim vrstama diljem svijeta (2).

O INULINU POBLIŽE

Inulin je fruktooliosaharid koji je u većim količinama prisutan u jeruzalemskoj artičoki, cikoriji, daliji, čičku, luku, češnjaku, šparogama, bananama. Međutim, ove namirnice ne sadrže dovoljne količine inulina za postizanje prebiotičkog učinka zbog čega od koristi može biti posezanje za obogaćenim proizvodima i dodacima prehrani (3).

Inulin ima manju kalorijsku vrijednost od ostalih ugljikohidrata. Razlog tome leži u njegovoj strukturi koju probavni enzimi nisu u mogućnosti sasvim probaviti. Zbog toga, inulin prolazi kroz usta, želudac i tanko crijevo, bez da je metaboliziran i nepromijenjen dospijeva u debelo crijevo gdje podliježe potpunoj fermentaciji od strane selekcioniranih bakterija. Kao produkt anaerobne fermentacije nastaje bakterijska biomasa; plinovi – CO2, CH4, H2; kratkolančane masne kiseline – octena, propionska i maslačna; te mliječna kiselina, a oslobođena energija iznosi svega 1,5 kCal/g (4).

Zanimljivo je da se inulin u prehrambenoj industriji koristi kao niskokalorično i protukarijesno sladilo. Također, inulin proizvodu daje bolje organoleptičke karakteristike i stabilizira emulzije i disperzije. Dakle, osim što može poslužiti kao sladilo (posjeduje 1/3 slatkoće saharoze), koristi se i kao zamjena za mast.

POZITIVNI UČINCI INULINA

Kratkolančane masne kiseline koje nastaju fermentacijom inulina u debelom crijevu imaju brojne pozitivne fiziološke učinke. Prije svega, povećavaju kiselost medija u crijevima, čime se smanjuje apsorpcija jetrenih toksina i povećava asporpcija minerala, osobito kalcija i magnezija. Dodatno, nastale kiseline zajedno s ostalim metabolitima fermentacije inulina doprinose peristaltici crijeva i skraćuju vrijeme prolaska hrane kroz gastrointestinalni sustav.

Ipak, zasigurno najpoznatije svojstvo inulina je stimulacija rasta bifidobakterija u probavnom sustavu. „Hranjenje“ blagotvornih bakterija, kao što su Bifidobacteria, inulinom omogućava bakterijama da „nadrastu“ potencijalno štetne bakterije te na taj način pogoduju zdravlju domaćina (5).

Većina studija koje su ispitivale utjecaj inulina na humanu fekalnu floru ukazale su na porast broja bifidobakterija i to već u periodu kroz tjedan dana unosa inulina. Zanimljivo je da broj bifidobakterija ostaje značajan sve dok se unosi inulin te se naglo smanjuje unutar 1-2 tjedna nakon prestanka njegovog unosa (2). In vivo studije ukazuju da već dnevni unos od 5 g inulina uzrokuje rast broja bifidobakterija te smanjuje broj bakteroida, koliformnih i gram-pozitivnih koka. Zbog toga se danas smatra da je za prebiotički učinak potreban unos od 5 do 8 g inulina dnevno (4). Pri tome je važno naglasiti da tipična zapadnjačka prehrana osigurava 1-4 grama inulina ukazujući na potrebu dodatnog uzimanja ovog važnog vlakna (6).

Studije provedene na životinjama pripisuju inulinu još jedno pozitivno fiziološko svojstvo, a to je modulacija metabolizma lipida što se očituje smanjenjem povišene razine triglicerida. Smatra se da inulin ometa metabolički proces stvaranja masnoće u organizmu i da je sličan učinak prisutan i kod ljudi. Ipak, pozitivne učinke inulina na metabolizam lipida trebaju tek potvrditi kvalitetne studije na ljudima (7).

SIGURNOST UNOSA INULINA

Brojna istraživanja ukazuju na sigurnost unosa inulina, čak i u visokim dozama. Jedina osnova za ograničen unos veže se uz gastrointestinalnu (ne)toleranciju. Naime, uočeno je da kod nekih osoba, dnevni unos iznad 10 grama inulina može izazvati nadimanje, grčeve i proljev. Vrlo osjetljive osobe mogu iskusiti neželjene smetnje čak i pri dozama manjim od 10 g dnevno dok neosjetljive osobe mogu konzumirati 30 g i više fruktooligosaharida bez da osjete gastrointestinalne tegobe (8).

Sandra Krstev Barać, mag. nutr.
Vitaminoteka

LITERATURA:
  1. Gibson GR, Probert HM, van Loo JAE, Rastall RA, Roberfroid MB. Dietary modulation of the human colonic microbiota: Updating the concept of prebiotics. Nutr Res Rev. 2004;17:259–75
  2. oberfroid MB. Introducing inulin-type fructans. Br J Nutr. 2005;93 Suppl 1:S13-25.
  3. Kolida S, Gibson GR. Prebiotic capacity of inulin-type fructans. J Nutr. 2007;137(11 Suppl):2503S-2506S.
  4. Kelly G. Inulin-type prebiotics–a review: part 1. Altern Med Rev. 2008;13(4):315-29.
  5. De Vuyst L, Moens F, Selak M, Rivière A, Leroy F. Summer Meeting 2013: growth and physiology of bifidobacteria. J Appl Microbiol. 2013 Dec 7. doi: 10.1111/jam.12415
  6. Moshfegh AJ, Friday JE, Goldman JP & Chug Ahuga JK.Presence of inulin and oligofructose in the diets of Americans. J Nutr 1999; 129, Suppl. 7S, 1407S–1411S.
  7. Letexier D, Diraison F & Beylot M Addition of inulin to a moderately high-carbohydrates diet reduces hepatic lipogenesis and plasma triacylglycerol concentrations in humans. Am J Clin Nutr 2003; 77, 559–564.
  8. Carabin, I G : Flamm, W G, Evaluation of safety of inulin and oligofructose as dietary fiber. Regul-Toxicol-Pharmacol. 1999; 30(3): 268-282
  9.  

VITAMIN B6 - VITAMIN ZDRAVOG METABOLIZMA

Pod pojmom vitamin B6 podrazumijevamo skupinu koju čine tri vodotopiva slobodna spoja: piridoksin, piridoksal, piridoksamin i njihove derivate. Vitamin B6 se prirodno nalazi u hrani životinjskog i biljnog porijekla, a najboljim izvorom se smatraju meso, cjelovite žitarice, povrće i orašasti plodovi. U mnogim namirnicama je vitamin B6 većim dijelom kovalentno vezan za proteine ili je u glikoziliranom obliku što smanjuje njegovu biološku dostupnost (1). Hrana životinjskog porijekla sadrži vitamin B6 u jednostavnijem obliku pa je njegova biološka dostupnost između 75 i 100 %. S druge strane, u hrani biljnog porijekla vitamin B6 se nalazi u kompleksnijim oblicima zbog čega je njegova biološka iskoristivost niža i iznosi između 50 i 58% u usporedbi sa slobodnim piridoksinom unesenim oralnim putem u obliku dodatka prehrani (2). Apsorpcija vitamina B6 odvija se u srednjem dijelu tankog crijeva – jejunumu gdje se s fosforiliranog oblika vitamina B6 uklanja fosfatna skupina i tada se slobodni vitamin B6 apsorbira pasivnom difuzijom (3).

Još od njegovog otkrića 1932. godine za koje je zaslužan japanski znanstvenik Ohdake, zabilježene su brojne uloge vitamina B6 u organizmu ključne za zdravlje. Pregled znanstvene literature otkriva vrlo veliki broj radova objavljenih na temu vitamina B6 i njegovog utjecaja na zdravlje. Preporučeni dnevni unos (RDA) iznosi 1,4 mg, no određene studije ukazuju kako je u općoj populaciji prisutnost deficita vitamina B6 visoka i kako je sukladno tome trenutna RDA vrijednost potencijalno preniska (4).

VITAMIN BITAN ZA METABOLIČKE PROCESE I RAZGRADNJU TVARI

Vitamin B6 ima ulogu kao kofaktor odnosno „pomagač“ u više od 140 enzimskih reakcija koje su uključene u metabolizam aminokiselina, ugljikohidrata, neurotransmitera i lipida. Vitamin B6 kao piridoksal-fosfat ima ulogu u snabdjevanju glukozom čime doprinosi normalnom metabolizmu stvaranja energije. Enzim glikogen fosforilaza ovisi o piridoksal-fosfatu kao koenzimu u reakcijama otpuštanja molekula glukoze iz skladišta glukoze odnosno glikogena. Također, gotovo svim aminokiselinama nužan je barem jedan enzim ovisan o piridoksal-fosfatu u njihovom metabolizmu. (5) Vitamin B6 sudjeluje i u sintezi korisnih omega–3 masnih kiselina iz linolne i gama linolenske masne kiseline jer je važan za rad enzima delta-6-desaturaze koja katalizira reakcije pretvorbe.(6)

VAŽAN ZA IMUNITET I CRVENE KRVNE STANICE

Osim za pravilan rad metabolizma, vitamin B6 je važan i za normalan rad imunološkog sustava jer potiče proizvodnju limfocita i interleukina–2 (5). Valja spomenuti i da je vitamin B6 potreban u biosintezi nekoliko neurotransmitera poput serotonina i dopamina. Serotonin u organizmu utječe na funkcije poput apetita, sna, kognitivnih funkcija te je poznat po svom utjecaju na raspoloženje (7).

Vitamin B6 potreban je u sintezi hemoglobina u crvenim krvnim stanicama. Kronični nedostatak vitamina B6 uzrokuje kroničnu mikrocitnu anemiju za koju je karakterističan manjak hemoglobina u eritrocitima te se javljaju simptomi poput slabosti i umora. Također, sideroblastična anemija se često uspješno liječi suplementacijom piridoksina. Piridoksal i piridoksal-fosfat vežu se za hemoglobin čime povećavaju kapacitet vezanja kisika i preveniraju nastanak nepravilnih srpastih stanica koje se javljaju kod anemije srpastih stanica (5).

Vitamin B6 doprinosi regulaciji hormonske aktivnosti i to hormona poput androgena, estrogena, progesterona, glukokortikoida i hormona štitnjače (8). Valja spomenuti i ulogu vitamina B6 u sintezi aminokiseline cistein. Radi se o aminokiselini koja se ugrađuje u keratin – osnovnu gradivnu jedinicu kože, kose i noktiju. Dodatno, vitamin B6 odgovoran je i za normalan metabolizam homocisteina. Ova se aminokiselina uslijed poremećenog metabolizma nakuplja u krvotoku i može dovesti do određenih negativnih posljedica za zdravlje, poglavito kardiovaskularnog sustava (9).

NOVIJA ISTRAŽIVANJA

Novija istraživanja okrenuta su prema proučavanju utjecaja vitamina B6 na rizik od kardiovaskularnih bolesti i visokog krvnog tlaka. Primjerice, velika studija provedena u Japanu u kojoj je sudjelovalo više od 40 tisuća ispitanika pokazala je kako je unos vitamina B6 potencijalno smanjio rizik od bolesti srca i krvnih žila, poglavito od infarkta miokarda, kod ispitanika između 40 i 59 godina starosti (10). Također, istražuje se utjecaj vitamina B6 kod dijabetesa, astme, sindroma karpalnog tunela i predmenstrualnog sindroma te brojnih drugih stanja (7).

Reakcije koje enzimi ovisni o vitaminu B6 kataliziraju u ljudskom organizmu su širokog spektra, jednako kao i potencijal njegovog terapijskog djelovanja.

Mirja Jošić, dip.ing. nutricionist
Vitaminoteka Zagreb

LITERATURA:
  1. Krause’s Food, Nutrition and Diet Therapy (2000), Mahan LK, Escott-Stump S.,ured.,10 izd. Saunders Company, Philadelphia.
  2. Wu, X., Vitamin B6 Deficiency, Genome Instability and Cancer. Asian Pacific J Cancer Prev. 2012. 13 (11) 5333-5338.
  3. McCormick D. Vitamin B6. In: Bowman B, Russell R, eds. Present Knowledge in Nutrition. 9th ed. Washington, DC: International Life Sciences Institute; 2006.
  4. Morris, M.S., Plasma pyridoxal 5′-phosphate in the US population: the National Health and Nutrition Examination Survey, 2003–2004. Am. J. Clin. Nutr.2008, 87, 1446–1454.
  5. Mackey AD, 2006. Vitamin B6. In: Shils ME, Shike M, Ross AC, Caballero B, and Cousins RJ (eds). Modern Nutrition in health and disease, 10 thed. Baltimore, MD: Lippincott Williams and
  6. Wilkins,194-210.
  7. Horrobin, D.F. Fatty acid metabolism in health and disease: the role of delta-6-desaturase. Am. J. Clin. Nutr. 1993, 57, 732S-736S; discussion 736S-737S.
  8. Hellmann, H., Vitamin B6: A Molecule for Human Health? Molecules 2010. 15;442-459.
  9. Bender DA, 2005. Vitamin B6. In: Caballero B, Allen L, Prentice A (eds). Encyclopedia of Human Nutrition. 2nded. Elsevier Academic Press,359-367.
  10. Miller JW, 2005. Homocysteine. In:Encyclopedia of Human Nutrition.Eds Caballero B, Allen L, Prentice A.Elsevier, Oxford, 462-469.
  11. Ishihara, J., Intake of folate, vitamin B6 and vitamin B12 and the risk of CHD: the Japan Public Health Center-Based Prospective Study Cohort I. J. Am. Coll. Nutr. 2008, 27, 127–136.

APIGENIN: IMPRESIVNA BIOAKTIVNA MOLEKULA PORIJEKLOM IZ CVIJETA KAMILICE

Svakodnevni i sveprisutni tradicionalni napitak, čaj od kamilice krije u sebi brojne aktivne tvari s blagotvornim djelovanjem na zdravlje. Teško je nabrojati sve primjene koje ova ljekovita biljka ima. Uporaba kamilice vrlo je raširena, kako u narodnoj tako i u službenoj medicini. Od cvjetova kamilice najčešće se spravlja čaj i ujedno je jedan od najpoznatijih narodnih lijekova, a poznata je i primjena kamilice u aromaterapiji.

Iako postoje dvije vrste kamilice: kamilica rimska (Anthemis nobilis) i kamilica njemačka (Matricaria chamomilla ili Matricaria recutita), kada govorimo o kamilici kakvu mi poznajemo mislimo na kamilicu njemačku. Ta vrsta kamilice spada u porodicu Asteraceae ili glavočike koja čini vrstama najbogatiju biljnu skupinu flore u Hrvatskoj. Cvjetovi kamilice vjekovima se koriste kao ljekoviti pripravak kod različitih stanja, a najčešće za umirenje, kod malih probavnih smetnji, ali i kao oblog, kupka ili pripravak koji se nanosi na kožu, pa čak i u kulinarstvu. Upravo je u cvjetovima kamilice sadržan spoj apigenin, molekula koja se posljednjih godina istražuje zbog specifičnih djelovanja na zdravlje čovjeka (1). Apigenin je prirodni spoj koji spada u flavonoide, a zastupljen je u voću, povrću i bilju poput citrusa, peršina, luka, kamilice, pšeničnih klica i nekih začina. Posebno je zanimljiv jer se istražuju njegova protuupalna, antioksidativna i antikarcinogena svojstva (2).

Danas se apigenin najčešće dobiva iz cvjetova kamilice, jednogodišnje biljke porijeklom iz Europe i zapadne Azije koja se udomaćila i u Australiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Čaj od kamilice može sadržavati maksimalne koncentracije od 0.8–1.2% apigenina. Uzmemo li u obzir da se svakodnevno popije barem 1 milijun šalica kamilice, jasno je da se radi o svakidašnjem napitku i tijelu dobro poznatoj supstanci.

No, apigenin je prisutan i u drugim biljnim izvorima te u vinu i pivu. Obično dolazi „u paketu“ s drugim flavonoidima poput kvercetina, kempferola ili luteolina.Flavonoidi su obitelj fenolnih spojeva koje sintetiziraju biljke. Ti spojevi imaju slične strukture, a male razlike u strukturi dijele ih u podrazrede atocijanidine, flavanole, flavanone,flavonole, flavone i izoflavone (3). Procjenjuje se da se prosječni unos flavonola i flavona kreće od 6 mg dnevno koliko konzumiraju Finci do čak 64 mg dnevno koliko konzumiraju Japanci. U Italiji se unos kreće oko 27 mg/dan, dok je u Nizozemskoj 33 mg/dan. Te procjene napravljene su temeljeno na analizi unosa pet biljnih flavonoida: kvercetina, kempferola, miricetina, luteolina i apigenina, u sklopu glasovite studije Seven Countries Study (4).

Dobro je poznato da je prehrana temeljena na biljnim izvorima bogata molekulama s povoljnim djelovanjem na zdravlje koje između ostalog imaju i kemopreventivno djelovanje, odnosno posjeduju potencijal za prevenciju razvoja malignih bolesti. U biljnom svijetu zastupljeni su karotenoidi, flavonoidi, katehini, izoflavoni i druge tvari koje mogu doprinijeti smanjenju rizika pojeve malignih bolesti. Epidemiološka istraživanja pokazala su da različite bioaktivne tvari zastupljene u biljnoj hrani imaju kemopreventivno djelovanje. Primjerice, tzv. Zutphen studija pratila je 878 muškaraca kroz 25 godina. Praćena je učestalost smrtnosti od karcinoma u ovisnosti o unosu pet biljnih flavonoida: kvercetina, kempferola, miricetina, luteolina i apigenina. Rezultati su pokazali da je veći unos flavonoida bio povezan s manjim rizikom od karcinoma probavnog i respiratornog sustava (5). U velikoj kohortnoj studiji koja je provođena između 1967. i 1991. godine istraživan je utjecaj unosa flavonoida na učestalost karcinoma kod gotovo 10.000 muškaraca u Finskoj, a istraživanje je ukazalo na snažno zaštitno djelovanje flavonoida protiv malignih bolesti (6). Epidemiološke studije ukazale su kako je prehrana bogata flavonoidima zasigurno dobar ulog u zdravlje i potencijalna prevencija malignih transformacija stanica.

Unos apigenina je zasigurno preporučljiv putem svakodnevne prehrane, no znanstvenici su otišli i korak dalje i izolirani apigenin istražuju u studijama in vitro i in vivo, uglavnom na životinjskim modelima. Istraživanja pokazuju kako apigenin ima snažno antioksidativno djelovanje i utječe na neutralizaciju štetnih slobodnih radikala (7). Također, utvrđeno je i protuupalno, antimutageno i antikarcinogeno djelovanje, posebice na stanicama probavnog sustava i kože.

Apigenin je primjenjivan i u studijama provedenim na ljudima. Primjerice, 2008. godine objavljena je studija u kojoj je apigenin u kombinaciji s epigalokatehin-3-galatom (iz zelenog čaja) primjenjivan na skupini bolesnika nakon operativnih zahvata zbog karcinoma kolona i nakon polipektomija. Dugotrajna primjena te kombinacije flavonoida pokazala se korisnom za pacijente i pokazala potencijalnu korist za smanjenje ponovne pojave karcinoma (9).

Na kraju valja napomenuti kako je potrebno provesti još kliničkih istraživanja kako bi spoznali sve koristi apigenina i drugih flavonoida za zdravlje čovjeka. Neupitno je da su biljke razvile flavonoide za vlastitu evoluciju i održanje zdravlja putem antioksidacijskih mehanizama. Čini se da flavonoidi igraju važnu ulogu i u održanju zdravlja ljudi, prevenciji malignih bolesti i vitalnosti (9).

Doc.dr.sc. Darija Vranešić Bender

LITERATURA:
  1. McKay DL, Blumberg JB. A review of the bioactivity and potential health benefits of chamomile tea (Matricaria recutita L.). Phytother Res. 2006;20:519–30.
  2. Shukla S, Gupta S. Apigenin: A Promising Molecule for Cancer Prevention. Pharm Res (2010) 27:962–978
  3. Patel D, Shukla S, Gupta S. Apigenin and cancer chemoprevention: progress, potential and promise. Int J Oncol. 2007;30:233–45.
  4. Hertog MG, Kromhout D, Aravanis C, et al. Flavonoid intake and long-term risk of coronary heart disease and cancer in the seven countries study. Arch Intern Med. 1995;155:381–6.
  5. Hertog MG, Feskens EJ, Hollman PC, Katan MB, Kromhout D.Dietary flavonoids and cancer risk in the Zutphen Elderly Study.Nutr Cancer. 1994;22(2):175-84.
  6. Knekt P, Järvinen R, Seppänen R, Hellövaara M, Teppo L, Pukkala E, et al. Dietary flavonoids and the risk of lung cancer and other malignant neoplasms. Am J Epidemiol. 1997;146:223–30.
  7. Yang CS, Landau JM, Huang MT, Newmark HL. Inhibition of carcinogenesis by dietary polyphenolic compounds. Annu Rev Nutr. 2001;21:381–406.
  8. Patel D, Shukla S, Gupta S. Apigenin and cancer chemoprevention: progress, potential and promise (Review) International Journal of Oncology 2007; 30:233-245.
  9. Hoensch H, Groh B, Edler L, Kirch W. Prospective cohort comparison of flavonoid treatment in patients with resected colorectal cancer to prevent recurrence. World J Gastroenterol 2008; 14(14): 2187-2193

CINK - ČUVAR IMUNITETA

Cink je esencijalni mineral prisutan u svim organima i tkivima, kao i tjelesnim tekućinama. Ljudsko tijelo sadrži 2 do 3 g cinka, ponajviše u skeletnim mišićima i kostima, a u manjoj mjeri i u bubrezima, jetri, mrežnici oka, koži, prostati. Važnost cinka u ljudskoj prehrani otkrivena je relativno nedavno, a danas je pak teško pobrojati sve uloge ovog svestranog minerala.

Zahvaljujući činjenici da čini važan dio preko 300 enzima (dio je više enzimskih sustava nego svi elementi u tragovima zajedno), cink ima široki spektar uloga u organizmu. Tako je neophodan u procesu rasta i razvoja, imunološkom odgovoru, neurološkoj funkciji, reprodukciji. Bez cinka nema sinteze proteina i genetskog materijala (DNK ), diobe stanice, stvaranja kostiju, integriteta kože, kose i noktiju. Zanimljivo je da je cink važan i za osjet okusa budući da čini dio proteina čiji je zadatak raspoznavanje okusa. Zbog poveznice između cinka i osjeta okusa, oslabljeni osjet okusa i mirisa čest su simptom nedostatka ovog minerala.

Jedna od najpoznatijih uloga cinka svakako je doprinos normalnoj funkciji imunološkog sustava. Naime, cink utječe na stvaranje i aktivaciju T-limfocita, bijelih krvnih stanica važnih u borbi protiv infekcija, pa se nedovoljan unos cinka negativno odražava na broj i funkciju T –stanica, a samim time i na imunitet.

Budući da čini važan dio superoksid dismutaze – jednog od najznačajnijeg enzimatskog antioksidativnog obrambenog sustava organizma, cink pridonosi zaštiti stanica od oksidativnog stresa.

CINK PRIPOMAŽE BROJNE METABOLIČKE PUTEVE

Probava hrane odnosno metabolizam proteina, masti i ugljikohidrata je otežan bez adekvatnog unosa cinka. Čineći sastavni dio proteolitičkih enzima aminopeptidaze i karboksipeptidaze A, cink sudjeluje u probavi proteina. Štoviše, deficit cinka se očituje smanjenom aktivnošću karbokispeptidaze A otežavajući razgradnju i iskorištenje proteina. I fosfolipazama odnosno enzimima koji razgrađuju fosfolipide u masne kiseline je za aktivnost potreban cink, a neadekvatnim unosom ovog minerala pogođen je i metabolizam ugljikohidrata odnosno smanjuje se inzulinski odgovor što ima za posljedicu poremećaj u iskorištenju glukoze. Brzina kojom stvaramo i iskorištavamo energiju, ovisna je o cinku pa se nedovoljnim unosom cinka metabolizam usporava.

Zanimljivo je da je cink kao sastavni dio enzima alkohol dehidrogenaze potreban čak i za razgradnju alkohola.

CINK PRIDONOSI RAVNOTEŽI KISELINA I LUŽINA U TIJELU

Kiselinsko–bazna ravnoteža metabolizma od iznimne je važnosti za cjelokupno zdravlje organizma. Tijekom probavnog procesa i apsorpcije hrane, ovisno o vrsti namirnice, dolazi do otpuštanja kiseline ili baze u sistemsku cirkulaciju. Kako bi tijelo normalno funkcioniralo i enzimi uspješno obavljali svoju zadaću, organizam je razvio mnoge puferske mehanizme koji pH krvi i izvanstanične i stanične tekućine „drže“ na fiziološkoj razini. Jedan od enzima važnih za proces održavanja kiselinsko–bazne ravnoteže je karbonatna dehidrataza za čiju je aktivnost neophodan cink. Štoviše, in vivo istraživanja pokazuju da deficit cinka značajno smanjuje aktivnost karbonatne dehidrataze što za posljedicu može imati neravnotežu kiselina i lužina u tijelu.

PREHRAMBENI IZVORI CINKA

Cink je zastupljen u hrani različitog porijekla, međutim njegova iskoristivost u organizmu se razlikuje ovisno o vrsti namirnice. Najkoncentriraniji izvor cinka su kamenice i općenito plodovi mora jer sadrže najviše cinka po serviranju. No, u modernoj zapadnjačkoj prehrani najviše cinka unosimo namirnicama koje se najčešće nalaze na jelovniku, a to su crveno meso i meso peradi te u manjoj mjeri mlijeko i mliječni proizvodi.

Cink je dobrim dijelom prisutan i u namirnicama biljnog porijekla poput cjelovitih žitarica, mahunarki, sjemenki. Međutim, fitati i vlakna prisutna u njima ometaju njegovu apsorpciju zbog čega je iskoristivost cinka iz namirnica biljnog porijekla znatno manja nego kada se unosi putem životinjskih namirnica.

POSLJEDICE NEDOVOLJNOG UNOSA CINKA SU MNOGOBROJNE

Zahvaljujući činjenici da sudjeluje u mnoštvu metaboličkih reakcija deficit cinka može imati mnogobrojne posljedice. Čak i malen deficit cinka može poremetiti aktivnost T-limfocita, a ozbiljan nedostatak nosi sa sobom oslabljen imunitet i česte infekcije. Gubitak teka, slab rast i razvoj u djece znači su nedostatka cinka, kao i gubitak kose, slabije kognitivne sposobnosti, otežano cijeljenje rana. Probavni sustav, optimalna probava hrane kao i apsorpcija nutrijenata također bivaju pogođeni ukoliko se prehranom ili dodacima prehrani ne osiguraju adekvatne količine cinka.

Neadekvatna i jednolična prehrana kakva prati moderan tempo života često ima za posljedicu neunošenje preporučenih 10 mg (RDA) dnevno i to osobito među starijom populacijom. Tako, studija objavljena u časopisu Journal of Nutrition pokazuje da 35-45 % Amerikanaca starijih od 60 godina ne unosi dovoljno cinka. Uz neadekvatan unos prehranom, uzrok nedostatka cinka mogu biti i neke bolesti poput sindroma iritabilnog crijeva i upalnih bolesti crijeva te smanjenja proizvodnje probavnih enzima koje luči gušterača što rezultira lošijom probavom.

I kod vegana postoji povećan rizik od nedovoljnog unosa cinka budući da su životinjske namirnice kao najbolji izvor cinka posve isključene iz jelovnika.

Sandra Krstev Barać, mag.nutr.
Vitaminoteka Zagreb

LITERATURA:
  1. Advanced Nutrition and Human Metabolism (2009), Gropper SS., Smith JL, Groff JL., ured., 5. izd., Wadsworth, Belmont.
  2. Krause’s Food, Nutrition and Diet Therapy (2008), Mahan LK, Escott-Stump S., ured., 12 izd. Saunders Company, St. Louis National Institute od Health, Office of Dietary Supplements, http://ods.od.nih.gov
  3. Ervin RB, Kennedy-Stephenson J. Mineral intakes of elderly adult supplement and non-supplement users in the third national health and nutrition examination survey. J Nutr 2002;132:3422-7.
  4. Linus Pauling Institute, Oregon State University, http://lpi.oregonstate.edu
  5. EFSA Panel on Dietetic Products, Nutrition and Allergies (NDA); Scientific Opinion on the substantiation of health claims related to zinc and function of the immune system (ID 291, 1757), DNA synthesis and cell division (ID 292, 1759), protection of DNA, proteins and lipidsfrom oxidative damage (ID 294, 1758), maintenanceof bone (ID 295, 1756), cognitive function(ID 296), fertility and reproduction (ID 297, 300), reproductive development (ID 298), muscle function (ID 299), metabolism of fatty acids (ID 302), maintenance of joints (ID 305), function of the heart and blood vessels (ID 306), prostate function (ID 307), thyroid function (ID 308), acid-base metabolism (ID 360), vitamin A metabolism (ID 361) and maintenanceof vision (ID361) pursuant to Article 13of Regulation (EC) No 1924/2006. EFSA Journal 2009; 7(9):1229
  6.  

PAPRENA METVICA - PROBAVNIM TEGOBAMA JE DOŠAO KRAJ

Ljekovita biljka paprena metvica (lat.Mentha piperita Linn) ubraja se u porodicu Labiatae. Radi se o hibridu biljaka Mentha spicata L. (spearmint) i Mentha aquatica, trajnici koja naraste najviše 50 do 90 cm, a često se naziva i pepermint. Ta malena biljka sa zelenkastim, paperjastim lišćem već stoljećima uspijeva u Europi, Sjevernoj Americi i Sjevernoj Africi, a danas se uzgaja diljem svijeta. Kultivirali su je još stari Egipćani, nalazila se još u farmakopeji stare Grčke gdje se spominje primjena lista paprene metvice za pomoć kod probavnih tegoba i bolesti žučnjaka. Ujedno se koristila za inhalaciju kod tegoba u gornjem respiratornom sustavu te kod kašlja (1).

Dijelovi biljke koji se tradicionalno koriste u ljekovite svrhe su esencijalno ulje, sušeni i svježi listovi i cijela biljka. Paprena metvica koristi se u svim dijelovima svijeta u obliku različitih pripravaka – čajeva, alkoholnih ekstrakata, tinktura ili kao ulje (2).

Biljka sadrži hlapiva ulja, smole i flavonoide (3,4). Na Mediteranu ova se ljekovita biljka tradicionalno koristila u različite ljekovite svrhe, primjerice, kod flatulencije te kao karminativ i lokalni antiseptik (5). Dodatno, zabilježeno je i analgetičko djelovanje paprene metvice, točnije list paprene metvice koristio se pri ublažavanju abdominalnih bolova i zubobolje (6). U brojnim izvorima spominju se i protuupalna djelovanja paprene metvice (7).

Aktivne tvari iz paprene metvice primjenjuju se i na koži i u usnoj šupljini (u raznim gelovima, tekućinama i sredstvima za oralnu higijenu), najčešće zbog analgetičkog i antiseptičkog djelovanja. Također, vrlo se široko primjenjuje u prehrambenoj, kozmetičkoj i duhanskoj industriji, a možda je najraširenija primjena čaja od paprene metvice. Istraživanja su pokazala antimikrobno, antibakterijsko, antioksidacijsko te kemopreventivno djelovanje ove biljke (8,9).

SASTAV

Paprena metvica sadrži 0,1 do 1 % hlapivog ulja koje se poglavito sastoji od mentola, mentona, mentofurana i mentil-acetata. Druge farmakološki aktivne tvari uključuju gorke tvari, kafeinsku i ružmarinsku kiselinu, flavonoide i polimerizirane polifenole, karotene, tokoferole, betain, kolin i tanine. Zbog sadržaja polifenola dokazano je i antioksidacijsko djelovanje paprene metvice (10). Kemijska svojstva ove ljekovite biljke vrlo su složena i varijabilna, a koncentracija aktivnih spojeva ovisi o klimatskim uvjetima, kultivaru i geografskom položaju.

ZNANSTVENI DOKAZI O DJELOVANJU

I u istočnjačkoj i u zapadnjačkoj tradicionalnoj medicini, paprena metvica korištena je kao spazmolitik, antiseptik i u aromatske svrhe. Primjenjivana je u liječenju prehlada, grčeva, probavnih tegoba, grlobolje i zubobolje (11).

In vitro studije pokazale su antibakterijsko djelovanje paprene metvice protiv Gram-pozitivnih i protiv Gram-negativnih bakterija. Također, dokazana je i antivirusna i fungicidna aktivnost u istraživanjima na kulturi stanica te snažno antioksidacijsko i antitumorsko djelovanje i nešto skromniji antialergijski potencijal. Studije na životinjskom modelu pokazale su jasan učinak na relaksaciju tkiva gastrointestinalnog sustava što ukazuje na spazmolitički učinak na glatko mišićje. Ujedno, pokazani su i analgetički i anestetički učinci na razini središnjeg i perifernog živčanog sustava (7).

Ipak, najvrednije studije su one koje su provedene na ljudima, a upravo je najveći broj studija s paprenom metvicom proveden u populaciji oboljelih od sindroma iritabilnog crijeva (IBS). Ujedno, primjena paprene metvice preporučena je i u smjernicama za terapiju sindroma iritabilnog crijeva Američkog gastroenterološkog društva (7,12).

Spoznaje o djelovanju paprene metvice na IBS otišle su korak dalje kada je 2011. godine objavljeno istraživanje u časopisu Pain. To istraživanje pokazalo je kako paprena metvica aktivira „protubolne“ kanale u debelom crijevu te na taj način olakšava simptome sindroma iritabilnog cijeva. Znanstvenici su objasnili kako je njihovo istraživanje pokazalo da paprena metvica putem specijalnih protubolnih kanala zvanih TRPM8 smanjuje osjećaj boli aktiviran, primjerice, nakon konzumacije čilija i gorušice. To su ujedno bili prvi klinički dokazi o djelotvornosti paprene metvice u uklanjanju boli (13).

Budući da je tijekom proteklih desetljeća proveden dovoljan broj studija o djelovanju paprene metvice na sindrom iritabilnog crijeva, 2013. godine objavljena je i metaanaliza koja je pokazala kako je paprena metvica sigurna i učinkovita pomoć kod IBS-a (14).

Doc.dr.sc. Darija Vranešić Bender
Vitaminoteka Zagreb

LITERATURA:
  1. Kligler B et al- Peppermint Oil. Am Fam Physician 2007;75:1027-30.
  2. Nair B. Final report on the safety assessment of Mentha Piperita (Peppermint) Oil, Mentha Piperita (Peppermint) Leaf Extract, Mentha Piperita (Peppermint) Leaf, and Mentha Piperita (Peppermint) Leaf Water. Int J Toxicol. 2001; 20 (Suppl. 3): 61-73.
  3. Inoue T, Sugimoto Y, Masuda H, Kamei C. Antiallergic effect of flavonoid glycosides obtained from Mentha piperita L. Biol Pharm Bull. 2002; 25: 2569.
  4. Iscan G, Kirimer N, Kurkcuoglu M, Baser KH, Demirci F. Antimicrobial screening of Mentha piperita essential oils. J Agric Food Chem. 2002; 50: 39436.
  5. Kotob FT. Medicinal plants: plantation and contents. Libya: Dar Arabia Lilketab; 1979. p. 288
  6. El gadi AA. Usage of some plants in Libyan Folk-medicine, part two. 2nd ed. Tripoli: Dar Al-Hekma; 1994. p. 128.
  7. McKay DL, Blumberg JB. A review of the bioactivity and potential health benefits of peppermint tea (Mentha piperita L.).Phytother Res. 2006; 20: 61933.
  8. Bassole´ IH, Lamien-Meda A, Bayala B, Tirogo S, Franz C,Novak J, et al. Composition and antimicrobial activities of Lippia multiflora Moldenke, Mentha piperita L. and Ocimum basilicum L. essential oils and their major monoterpene alcohols alone and in combination. Molecules. 2010; 15: 7825-39.
  9. Edris A. Pharmaceutical and therapeutic potentials of essentials oils and their individual volatile constituents: a review. Phytother Res. 2006; 20: 116.
  10. Sokovic, M.D., Vukojevic, J., Marin, P.D., Brkic, D.D., Vajs, V., van Griensven, L.J.L.D., 2009. Chemical composition of essential oils of Thymus and Mentha species and their antifungal activities. Molecules 14, 238–249.
  11. Briggs, C., 1993. Peppermint: medicinal herb and flavouring agent. CPJ 126, 89–92.
  12. American College of Gastroenterology Task Force on Irritable Bowel Syndrome, Brandt LJ, Chey WD,Foxx-Orenstein AE, et al. An evidence-based position statement on the management of irritable bowel syndrome. Am J Gastroenterol 2009;104 Suppl 1:S1-35.
  13. Harrington AM, Hughes PA, Martin CM, Yang J, Castro J, Isaacs NJ, Blackshaw LA, Brierley SM. A novel role for TRPM8 in visceral afferent function. Pain. 2011;152(7):1459-68.
  14. Khanna R, Macdonald JK, Levesque BG. Peppermint Oil for the Treatment of Irritable Bowel Syndrome: A Systematic Review and Meta-analysis.J Clin Gastroenterol. 2013 doi: 10.1097/MCG.0b013e3182a8835